Nakon godinu dana od prve velike izlozbe posvecene Giulio-u Turci-ju ( Santarcangelo di Romagna 1917-1978 ) s postavkom potpisnika ovih redova, Udruzenja Sigismondo Malatesta i Biblioteke Classense iz Ravene, primjecujem da njegov rad i dalje podstice paznju. I zasigurno ce tako i nastaviti, obzirom da je njegovo slikarstvo oslobodjeno od zelje za aktualoscu, primarnom karakteristikom koja simbolizira viziju Zapada od osamstotih godina do danas.

Pazljivim promatranjem mozemo uociti kako slikarstvo i grafika Turci-ja evociraju sjecanja iz cetristotih te realizam francuskog fotografa Atget-a, koji je tranzitirao kroz filmografiju Renoira, prvim djelima Visconti-ja i Antonioni-a, ali isto tako i svijet Piero-a della Francesca, Carrà-a, Sironi-ja, Morlotti-ja, Morandi-ja i romanjolsku profinjenost 15 vijeka, isprepletenu vizantiskom staticnoscu i praznim svijetovima amerikanaca Sheeler-a i Hopper-a.

Slijedi zakljucak da je umjetnost Turci-ja bez vremena, nepodlozna tendencijama, ne bjezi od narative niti izbjegava “radnju”. Ovaj zaplet nepomicnih, ogoljelih, ostarijelih likova i protagonista iz bijednih svijetova “prosijan” je kroz “reseto” nerelizma i nastanjuje se na umornoj materiji, u izbljedjelim bojama, u sofisticiranim potezima sive, narandaste, roze, plave, srebrne, ljubicaste, zlatne boje, dok slike lebde u boules (loptama) lisenim radnje i atmosfere, upravo onog sto raprezentiraju.
I ukoliko je rezultat uvijek narativan, postupak je apstraktan, natopnjen stvarnom inteligencijom, jakom percepcijom skrivene dinamicnosti i plodnoscu zemlje obogacene prirodom. Dobivena umjetnost je hermeticka, aluzivna, gdje simboli svakog trenutka mjenjaju svoje znacenjenje, gotovo neuhvatljivi, polimorfni i misticni.
Prozeta od vrha do dna transcendentalnim “nitima” djela Turci-ja ne bjeze cak ni od igre, naprotiv podrazumjevaju zahrdjale vrteske, sarene lopte, skripuce ljuljacke na obali mora ; ali “igra, kada je prava igra, uvijek granici s meteafizikom” (Piovene di Bioy Casares).

Zapravo, ilustrirana knjiga koju je Turci pisao cijeli zivot nije druge nego magica prica o tajnoj avanturi, naucnofantasticni roman, koliko enigmistican toliko pothranjen formama i klimom prepoznatljivim od strane svih, koji u jednom trenutku “seli” u dimenziju u kojoj je prostor zamjenjen vremenom a mehanizam koji regulira sudbinu nije fenomenoloski plot.

Stvarnost Turci-ja je vise mentalna nego fizicka, ali i zemlja, “cak i ona, nebesko tijelo ili stvar uzvisenog svijeta” (Ortese) : otkrice u jednom od djela slikara: Allunaggio(NaMjesecu) 1968, predstavlja grupicu ljudi izbacenu na tko zna koji nacin na Mjesec, odakle sa zacudjenoscu i u tisini promatra jednu veliku plavo-bijelu Zemlju koja lebdi u praznini i tami. La terra vista dalla luna (Zemlja vidjena s Mjeseca) naslov je Pasolini-jevog filma iz 1967.

Umjetnicki opus Romagne, ili jos preciznije sakralne Romagne obiluje mistikom i nedorecenim, arhaicnim nijemim formama, nedodirljivom melanholijom lisenom svake radnje, dugim pricama o pauzi i zastoju.

Turci je obozavao mozaike iz Ravene i njene slikare, U Romagni koja je uvijek bila “okrenuta” prema Istoku, gdje je Jadransko more, istocno talijansko more, grcko jezero antickih naroda, sluzilo kao put kojim je iz Riminija prema Grckoj i Mediteranu odvozen balticki zad obradjen od strane etruscana iz Verucchio-a.
Tim istim putem u toku II i III st. n.C. pristizali su egipatski kultovi, u IV st. pristizu majstori iz africke Sicilije, Ciriaco d’Ancona koji putujuci po Jadranu nosi Sigismondu Malatesta nanovije vijesti s Penopoleza, iz Azije iz Egipta.

Ali odakle Turci-ju, osim iz njegove duse, onaj intimizam i ona melanholicnost nikad nostalgicna; koji su to putevi kojima jedan kulturni dogadjaj prerasta u individualni? Koji je izvor tog osjecaja kraja, granice i relativiteta, mnogo blizi sense du désespoir Leopardi-ja nego ganutih osjecanja Pascoli-ja? Odakle ta paznja, nikad sentimentalna, jos manje tugaljiva, prema svemu onom sto je skromno, jednostavno, lagano, zaboravljeno; odakle taj pogled hladnoce koji zadrzava zar, odakle mentalna strast zagrijana razumom, odakle taj jaki pietas koji nikad ne ovlazi oko, uvijek sjajno, samo i zagledano?

Sva djela Turci-ja su mrtva priroda, Stillebiten, tihi zivot,materije u kojima odzvanja eho antickog sjaja jedne proslosti pretvorene u pepeo, bolna sjecanja davnih vremena pretvorenih u prah, fragmeti nestali u Waste Land-u sa kojima “sam podupro moje rusevine” (Eliot).

Trenutak je to u kojem je Turci ”poducio” cijelu Romagnu, sve do filmava Fellini-ja, sve do poezije Raffella Baldini-ja, Tonnina Guerre, Nina Perdetti-ja, minimalistickoj poeziji i kako prepoznati ljepotu u zaboravljenim uglovima skromnih i zabacenih soba. Za nesto slicno moramo se vratiti mnogo vremena unatrag, u sedamstote da bi se zaustavili na djelima Nicola-e Levoli-a. Prateci sjene i ono malo svjetlosti skrivene medju skrgama riba i perjem ptica, Levoli slika suton, nepogrijesivu granicu noci. Velicina njegove poezije lezi u tisini, u rapsodiji ono malo nota koje naviru iz sjena, u ono malo svjetla sto izbija iz tame. Mjesajuci ono malo boja s jos manjim brojem kistova, Nicola nije mogao pretpostaviti da upravo time oslikava uspomene, stavlja na platno miris i okus mirnih mjesta, nevidljivih cak i kada su vidljivi, smocnica i ostarjelih podruma, koji su polako nestali iz svih kuca pa tako i zivota. A sa njima i sva razrusena dvorista, razbacane cigle, penjacice zarasle u korov, glasanje jednostavnih igara, duga izlezavanja u ljetnim nocima, zujanje musica, nepohabane rijeci, sporo vrijeme i neprolazni sati. Sve cisto, izbruseno, poravnano. Sve isto. Sve izgubljeno.

Proust bi rekao; “ Ali kada od daleke proslosti ne ostane vise nista, nakon smrti zivlja, nakon totalnog unistenja, sami i jos osjetljiviji ali zato zivahniji, beztjelesniji, uporniji, vjerniji, mirisi i okusi ostaju jos nadugo kao duse koje sjecaju, koje cekaju, koje se nadaju na rusevinama svega, podupiru bez drhtanja-oni, gotovo nedodirljive kapljice- ogromnu gradjevinu koju predstavlja Svijet.

Platna Nicola-e su te “nedodirljive kapljice”natopljene sjecanjem unutrasnjeg vremena, satima bez mjere, koji jos uvijek otkucavaju u tih nekoliko perja preostalih u tromom i beskrajnom svijetu.
Iskopane u tisini svari Nicole se traze, susrecu ponekad na stolovima, ponekad na policama , ponekad na ormarima. Djela izgledaju kao front ispunjen lesevima zivotinja, ili pak zivih nepomicnih zivotinja, ili zapostavljenih svari, covjeka nema nigdje, ne zna se dali je upravo krenuo ili se treba vratiti, nista se ne mice, sve ceka.
Sve dosad navedeno nagovjestava kao leit motiv uspomene iz Zivota ali smo jos uvijek u stvarosti, one jos uvijek ne pripadaju povijesti bez obzira na osjecaj onog beskrajnog i onog sto nas ocekuje “u drugom svijetu”. Istu percepciju imamo kada promatramo djela Turci-ja.

“Sve ovo sto vidite izgleda vam lijepo jer se Chardin-u svidjelo slikati. A izgledalo mu je tako jer mu se cinilo lijepo.” Marcel Proust je ovako opisao mrtve prirode veliko francuskog slikara.
Modelirajuci njegove rijeci rekao bih za Nicola-u , Chardin-a iz Romagne, da se radi o umjetniku koji je rafiniranim intelektima Jadrana poducio vjestinu osmatranja obicnog, svakodnevnog, beznacajnog. S ono malo slikarskih rekvizita iz tog doba uspio je otkriti misterij onog trenutka u danu kada sve postaje vjecno. U taj isti trenutak dana Turci je fiksirao svoj slikarsi pogled za cijeli jedan zivot.

Ali odakle Levoli-ju tako i Turci-ju ta zajednicka osobina koja ih vuce ka misterioznom, gotovo ogoljelom slikarstvu, gdje stvari i osobe prepustene same sebi zele mozda komunicirati nesto sasvim drugo? Nedodirljiva tisina njihovih djela prerasta u poeziju koja prozima tijelo, uvijek na granici nedorecenog i neizrecenog kao Chardin, kao i “Magini” iz Fana, za kojeg se i nezna tko je.

Nije tesko zamisliti da porijeklo ove naklonosti treba traziti u rimskoj povijesti Romagne, cesto natopljene vizantijskom simbolikom, od zakonika pa do broja, od metaforicke transpozicije stvarnosti, od simbola skrivenog iza drugog simbola, od stalnog pomjeranja znacenja s kojim ce se sloziti i muslimani rodjeni na vizantijskim prostorima, od nepremoscenog simbola Tempio Malatestiano iz Riminija.

Da su kojim slucajem istocnjaci vidjeli djela Levoli-ja, sigurno bi im se svidjela, bas kao sto se turcima dopao svijet Chardin-a.
Sta bi inace radio Mehmet Efendi, povjerenik turskog carstva i specijalni ambasador sultana Mahmuta I, u studiju pariskog umjetnika 1741 godine?
Dva stoljeca kasnije cudan svijet Levoli-a migrira u svijet Turci-ja koji ce lezernom modernoscu “obnoviti” anticku kriptiranu apstrakciju prvog.

Bilo je dakle neizbjezno da se Turci-jeva djela svide ljubiteljima slikarstva u istocnim zemljama. Na poziv izdavaca Ice Mutelica, umjetnik od 1965 godine u vise navrata posjecuje Mostar, predivan hercegovacki grad, zrtvu rata devedesetih godina.
U periodu u kojem se doista rijetko odlazilo “preko”, a i oni koji su odlazili nisu to cinili iz kulturnih ili umjetnickih razloga, inicijativa Mutelica je bila nesto posebno.
On je, ustvari, nekoliko desetljeca unaprijed shvatio ono sto je ovdje uspio razumjeti samo mali broj ljudi a to je da podjela svijeta slovena i talijanskih zemalja, podjela izmedju jadranskog istoka, Mediterana i zapadne Evrope je cinjenica ekskluzivno geopoliticke prirode koja s natalozenim humusom u toku duge povijesti nema nikakve veze.
I pri tom ne treba zaboraviti da se Mostar nalazi samo nekoliko kilometara od mora, povlacenjem paralele nalazimo se ispred Porto Civitanova, Marche.
U razdoblju od 1965-1976 Turci eksponira u Mostaru, Sarajevu i Beogradu. Opcinjen vjekovnom spoznajom sacuvanom u misticnim krajevima Hercegovine, Bosne i Srbije, prepusta se ljepoti Mostara, Pocitelja, bijelim djamijama pored tirkizne Neretve, kupa se u vodama Bune i Blagaja povise koje se nazire derviski manastir s grobnicama monaha Sarisaltuka i Acikbasa razmisljajuci o slavnom zacetniku misticnog reda, sufi Mevlana Celaleddin Rumi, filolozofu i pjesniku iz dvjestotih.
Razdragani Mostar cini se sretna oaza bijelih kamenih krovova smjesten na padinama Veleza, Cabulja i Huma. Ali isto tako i sveta oaza kako samo znaju biti povjesne raskrsnice gdje se svijetovi razilaze, ali zivalj ostaje ujedinjena kroz povijest. Kao potvrda tome stoje grobnice islamske, katolicke i pravoslavne. Malo podalje nazire se Radmilja, velika nekropola s brojnim nadgrobnim spomenicima na starom srpsko-hrvatskom jeziku, jedini dokazi i ostatci anticke kulture Bosne.
I Most, eh, taj Most; mostar koji odredjuje ime gradu ali i sudbinu ziteljima, njegovim cuvarima.
Od 1468 do 1878 pod Turcima, citav grad je bio bijeli most, “polumjesec od kamena” poistovjecen svojom sopstvenom dusom, remek-djelo kostruirano izmedju 1557 i 1566 po nacrtima arhitekte Hajrudina, nasljednika slavnog Sinana koji je sagradio poznatu djamiju s hamamom, naknadno porusenu.
Most je prije svega bio realna i simbolica veza izmedju dviju obala Hercegovine zapljuskivane Neretvom koja donosi vijesti s Jadrana .
Nemoguce je ne prisjetiti se, setajuci mostom, vrtoglavo visoku dugu bijele svjetlosti i ne sjetiti se poznatog romana dobitnika Nobelove nagrade Ive Andrica(1892-1975), Na Drini cuprija iz 1945. Most na rijeci Drini u Visegradu u istocnoj Bosni na granici sa Srbijom, evocira uspomene njegovih stanovnika, muslimana, krscana i jevreja, u razdoblju od cetristotih do Prvog svjetskog rata.
Andric je volio Mostar i njegovu svjetlost:”Ova svjetlost je ono sto me najvise podsjeca na Mostar.”

Turci je bio opcinjen ovom carolijom. Slusao je legendarna pripovjedanja o dervisu Pasi Bajzidagicu, graditelju djamije, osnovne skole i biblioteke, o Muhabiru Hasanu koji je sestotih u Mostaru slovio kao najbolji tumac snova. U gradu blistavog kamena, rijeke, stijena, misticnih derisa, prosvjescenih turaka, antickih Vizantinaca i Juznoslavena, sanjalo se kao i svugdje drugdje na Istoku.

Kuca Svetozara Corovica bila je zacarano mesto. Rodjen i preminu u Mostaru (1875-1919), pripovjedac je u svom dvoristu zasadio dva velika cempresa i jednu smokvu.

Posljednje godine svog zivota u ovoj kuci proveo je i pjesnik Aleksa Santic, i on mostarac gdje je rodjen i premino (1868-1924); pored drveca Corovica Santic je zasadio jedan sipak, dok u jednoj od soba jos uvijek mozemo pronaci njegove rukopise i biblioteku. Sjedeci na rubu fontane, Santic je ispijao svoju kavu i pusio narghilé. Promatrao je drvece i cvijece u prvim satima dana; “Na rijeci, kao bijeli labud, evo Mostara okicenog Suncem i dragim kamenjem, koji se pruza prema minaretima i izgleda kao da ce poletjeti.” I jos, “ dolje se vidi Mostar sa svojim svjetlima, spava. Pokriven plastom Mjeseca.”

U toj istoj kuci Turci je odsjedao godinama. Danima i satima nije pomjerao pogled s cempresa, smokve i sipka. Taj vrt u njegovim ocima predstavljao je Giverny d’Oriente, cuvara iskrenih otkucaja srca, bio je pauza, san, poezija, iscekivanje, ujedinjeni u ljudskom savrsenstvu sacinjenom od malo prirode okupljenim tamo od strane dvojice iskrenih hercegovackih pjesnika.

Logicno je da Mostar nije mogao biti nista drugo doli mjesto umjetnosti.
Mostar je grad u kojem se u toku osamstotih i devetstotih susrecu umjetnici iz svih balkanskih krajeva, iz Austro-Ugarske cak iz Praga. Mozemo ga nazvati enklavom strasti. U Galeriji likovne umjetnosti(povezana sa Sarajevskom) mozemo uzivati u akvarelima Luke Seremeta (1902-1932), djelima Karla Afan De Rivera iz cetrdesetih i sezdesetih, ili poeticnim pejzazima obojenim u sivo Nedeljka Gvodenovica(rodjenog 1902) koji nisu promakli oku Turci-ja.
I onda se pojavljuje Mersad Berber, najmladji(1940). Turci-ju se jako svidio Berber zbog njegove ukrasne vizantiske profinjenosti, zbog jednostavnosti istocnog sna, zbog njeznih zenskih figura koje podsjecaju na dragocjene likove iskopane u pijesku Fayyuma.

Hercegovina je oduvijek voljela Jadran, podrazumjevajuci ga svojim morem, makar je imala strah od venecijanaca obzirom da je bila turska. I treba reci da tek od 1878, od prelaska u Austro-Ugarsku Hercegovina se otvara prema Evropi i samo u takvim uvjetima Jovan Ducic(1874-1943) mogao je skladati Jadranske Sonete(1898-1906).

Ta ista Hercegovina prihvatila je Turci-ja kao vlastitog sina, ne zato sto je evropljanin ili talijan, vec umjetnik Jadrana i Istoka koji u svojim djelima “prica” prasne uspomene, samocu, tisinu, misticnost tako blisku dervisima. Hercegovacki umjetnici su ga voljeli kao svog brata; u njegovim slikama su nalazili onaj narativni intenzitet, onaj hijeroglifski ogoljeli jezik, simboliku koja je tako prisna, vizantisko-islamsko-jevrejskoj dusi. Nisu mogli naslutiti da u sjeni Turci-ja postoji i Nicola Levoli, svestenik, pokoran, kao i dervisi s Blagaja, prema beskraju .

Cudesna i liricna balada, autenticno remek-djelo inspiracije, sacinjena je od par rijeci slozenih u idealnom redosljedu; koraljni hrid, trenutak, vjecnost, list i posljednja rijec, potpuno misteriozna, plumasseria. Potpuno lud od straha, ostao sam sjediti jos neko vrijeme kao taoc klupe i onda drhtavim glasom, rekao sam majci “ napisao sam jednu pjesmu”. Jedan pasus Danila Kisa iz nezaboravnog Basta, pepeo.

Medjutim…sada je sve prah. Mostar je postao gomila rusevina. Ne znamo s tocnoscu sto je od one ljepote ostalo u zivotu, pomilovano od nesagledive tragedije, vijesti koje pristizu govore o potpunom uzasu. Most, sveti most, zivo srce Hercegovine porusen je bombardiranjem, na njegovom mjestu sada zjapi zracna pecina.
Pa tako i Jadran, nakon uzasa Mostara, Bosne i Kosova sada “nosi” price pune jada, tuge, boli, samoce i ocaja.
Ali usprkos svemu Mostar zivi; “ Svjetlost me je docekala na ulasku u u Mostar, pratila me je od jutra do mraka i nakon mog odlaska ostaje dominantna u sjecanju na ovaj grad.” Svjetlost pripovjedana od strane Ive Andrica nije samo metereoloski fenomen, vec i duhovna cinjenica, kontemplacija ljepote; to je “kristalna nirvana” , hodocasce Suncu Mevlana Calaleddina Rumina, pobjeda nad mrakom, nad smrcu, obecanje uskrsnuca.
Ta radosna prozirnost docekivala je i Giulio-a Turci-ja, koji istu tu svjetlost nalazi u bijelom mramoru Tempio-a Malatestiano.

“Ostanite ovdje! Tudjinsko Sunce nece vas grijati, kao sto vas grije ovo ovdje!” Indiferentan na etnicke i religijske razlike, Aleksa Santic je pokusao uvjeriti muslimane da ne napustaju Mostar nakon austrijske okupacije, jer svima, muslimanima, jevrejima i krscanima sija ista svjetlost, vjeciti simbol iskupljenja ljepote duse.
Zora, Aurora bio je to ne slucajan naziv mostarskog knjizevnog casopisa cija dusa i glas je bio nezaboravni Santic.
I danas , nakon svega, nad Mostarom svice jedna nova zora, svjedok ponovnog radjanja, sol invictus sto sjaji ponovno na rusevinama, u iscekivanju dana kada ce se mrtvacki pepeo pretvoriti u zivi i vjecni zlatni prah.